Priče pacijenata

Aleksandra (36) - "Najviše mi je značio ljudski pristup."

Objavljeno:

27.07.2026.

Vrijeme čitanja:

1 min

Kategorija:

Priče pacijenata

Prometna nesreća promijenila je Aleksandrin život u jednoj večeri. Nakon amputacije iznad koljena, kaže, najteže nije bilo tijelo — nego glava. "Imala sam šestogodišnju kćer i jedno jedino pitanje: hoću li ikad više moći trčati za njom?"

U Werner je došla mjesec i pol nakon operacije, još na štakama i puna nepovjerenja. “Očekivala sam hladnu ustanovu, a dočekali su me ljudi koji su prvo pitali kako sam ja — a tek onda kakav mi je bataljak. Objasnili su mi svaki korak: probno ležište, zašto se volumen mijenja, kako će izgledati škola hoda. Ništa me nije zateklo nespremnu.”

Danas Aleksandra hoda s mikroprocesorskim koljenom koje se samo prilagođava brzini i podlozi. Vratila se na posao u banku, vozi auto, a vikendom je na dječjem igralištu. “Trčim li? Recimo da kćer više ne pobjeđuje baš uvijek. Ali ono što najviše pamtim jest osjećaj da nikad nisam bila samo ‘slučaj’. U Werneru su me poznavali po imenu, znali su moje ciljeve i gurali me prema njima. Taj ljudski pristup — to se ne da ugraditi ni u jednu protezu. A opet, ugrađen je u svaku njihovu.”